Vrijednost zalihe: kako izračunati šta ti stoji na polici

Utorak je, pola šest poslijepodne. Zadnji auto je izašao iz radionice, a ti si ostao u kancelariji da platiš dobavljača. Faktura je 1.740 KM. Na računu ima taman toliko, i sad sjediš, gledaš kroz vrata u magacin — police pune ulja, filtera, pločica, kablova — i znaš dvije stvari. Prva: tu stoji dosta para. Druga: nemaš pojma koliko.

Isto pitanje dolazi i u drugim oblicima. Knjigovođa u januaru traži popis zalihe, pa vikend provedeš s papirom i olovkom po magacinu. Dobavljač javi akciju i traži odgovor do sutra, a ti ne znaš šta ti je pri kraju. Računaš možeš li izvući još jednu platu ovaj mjesec, a ne znaš stoji li ti na polici pet ili petnaest hiljada.

Pare koje ne vidiš

Zaliha su pare koje si već potrošio, samo su promijenile oblik. Svaki filter, svaka litra ulja, svaki metar kabla — to je novac skinut s računa koji sad stoji na polici i čeka da ga neko kupi. Dok stoji, ne radi ništa.

I tu se dese dvije skupe stvari, obje tihe.

Prva: naručuješ duplo. Misliš da nema filtera za Passata, naručiš deset, pa za dvije sedmice nađeš kutiju s osam komada iza kanistera. Sad ih imaš osamnaest, a trošiš dva mjesečno.

Druga: mrtvi artikli. Dio naručen za jedno vozilo prije dvije godine, mušterija odustala, dio ostao. Ne smeta nikome, ne vidi se ni u jednom pregledu, samo stoji. Kad se takvih stvari nakupi po policama, u njima zna stajati više para nego na računu firme — a ti to nigdje ne vidiš napisano.

Kako se vrijednost zalihe zapravo računa

Sama računica je prosta: za svaki artikal pomnožiš količinu s nabavnom cijenom i sve sabereš — to je vrijednost zalihe po nabavnoj, pare koje su ti trenutno vezane u robi. Isto to s prodajnim cijenama daje vrijednost po prodajnoj — koliko bi uzeo kad bi se sve prodalo. Razlika između te dvije cifre je marža koja te čeka na polici.

Problem nikad nije formula. Problem je što za nju treba tačna evidencija: koliko čega imaš i po čemu si to platio. S dvjesto-trista artikala koji se mijenjaju svaki dan, sveska i Excel to ne stignu pratiti. Zato većina malih firmi vrijednost svoje zalihe zna jednom godišnje, na popisu — a odluke o naručivanju donosi svaki dan.

Kako to izgleda u Omniju

U Omniju skladište vodiš po artiklima: svaki ima nabavnu i prodajnu cijenu, jedinicu mjere (komad, litra, kilogram, metar...) i trenutnu zalihu. Iz toga program stalno drži dvije cifre — vrijednost zalihe po nabavnoj i po prodajnoj. Ono pitanje iz kancelarije u utorak navečer postaje pogled od pet sekundi, i to s telefona ako treba, jer su podaci u oblaku, a ne na jednom laptopu.

Svaka promjena ide kroz kretanja — ulaz, izlaz ili prilagođavanje, s napomenom — pa ti po artiklu ostaje historija. Iz nje se mrtvi artikli vide crno na bijelo: ono što mjesecima nema nijedan izlaz. To je gotova lista za odluku: spustiti cijenu, vratiti dobavljaču ili bar prestati naručivati.

Za naručivanje postaviš minimum po artiklu; kad zaliha padne ispod njega, artikal u programu dobije žutu oznaku niske zalihe. Kad dobavljač nazove s akcijom, ne naručuješ od oka — otvoriš skladište i vidiš šta je stvarno pri kraju. A pošto uz svaki artikal stoji i marža po komadu, vidiš i na čemu zarađuješ, a šta vrtiš na nuli.

Postojeću listu artikala ne moraš prekucavati — uvezeš je iz CSV fajla, a za popis ili knjigovođu sve izvezeš u Excel. Ako držiš auto servis, uz skladište ti idu i radni nalozi sa stavkama rada i dijelova, pa se roba i posao vode na istom mjestu.

Da znaš unaprijed: Omni nema barkod skener niti sam naručuje robu — ulaze i izlaze upisuješ ti, a veze s dobavljačima nema. Program ti kaže šta je pri kraju i koliko šta vrijedi; narudžbu i dalje praviš sam.

Omni košta 39,99 KM mjesečno po firmi, koliko god vas u njoj radi. Prvih 7 dana je besplatno, bez kartice.